Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Uvek neposlušne, i dalje na Ulicama...

Žene u crnom – 30 godina otpora

9. oktobra 1991. godine prvi put smo izašle na ulice Beograda – tada smo započele nenasilni otpor ratu i politici srpskog režima. Do sada smo organizovale oko 2 500 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama...
Žene u crnom/ŽUC su aktivistička grupa i mreža feminističko-antimilitarističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova i seksualnih izbora.

Pročitajte više...

Obeležavanje stogodišnjice Oktobarske revolucije

1917. – 2017.

Jedan od najznačajnijih događaja u 20. veku – događaj koji je uzdrmao svet, izazvao brojne kontroverze koje još traju... U okviru obeležavanja stogodišnjice Oktobarske revolucije, Žene u crnom organizuju niz aktivnosti: razgovore – zajednička promišljanja, projekcije filmova...

18. oktobra 2017. godine Žene u crnom su organizovale predavanje, kome je prisustvovalo oko dvadesetak ljudi.

Nenad Milošević (politikolog i književnik)

Kontroverze Oktobarske revolucije

Neko kaže da XX vek počinje u oktobru 1917. završava se 1990. godine raspadom SSSR-a. Dvadeseti vek je obeležen Oktobarskom revolucijom.
Danas se u Srbiji, i ne samo u njoj dodiruju, preklapaju u sve obomnijem konsenzusu levičari i desničari, a gubi se distinkcija potrebna da znamo, da se zna gde ko pripada.
Vlast u Rusiji danas glorifikuje Staljina, dok se Lenjin izbacuje ili potiskuje iz školske lektire ili se jako šturo o njemu govori. To je zato što je Staljin dobio rat, kažu a Lenjin ga je izgubio mirom u Brestlitovsku, 1917, kao i rat protiv Poljaka 1919. godine, za koji se kasnije Staljin navodno, osvetio masakrom poljskih oficira u Katinskoj šumi. Sada se mnogi heroji Oktobarske revolucije, što bi se reklo, prevrću u grobu kada vide kako se zvanična Rusija prema njima ophodi. Međutim, oni su heroji čitavog čovečanstva. Ta je revolucija bila ogromna jer su se u njoj slile mnoge strasti i nezadovljstva naroda u Rusiji koja su postojala tokom vekova.
Često se, kao po pravilu, u revolucijama događa da plodove revolucije iskoriste neke grupacije (vojne, političke) koje nisu imale revolucionarne ciljeve.
Putin želi da glorifikuje te pobede kojih je navodno u ruskoj istoriji bilo malo. Staljin je bio pobednik nad Hitlerom u Drugom svetskom ratu. Posle Aleksandra I koji je ušao u Pariz posle poraza Napoleona, Rusija nije imala takvu pobedu i takvog pobedbika kao što je bio Staljin.
Pobeda bošljevičke revolucije je bila pobeda za ceo svet, ona je imala u vidu promenu celog čovečanstva u odnosima, u proizvodnji, prirodi političke vladavine, načina donošenja odluka. Za mnoge je ona bila svetlost posle masakara tokom Prvog svetskog rata, kada se svet opet našao u status quo ante poretku. Mnoge nacije su se oslobodile ali nisu pojedinci.

Pitanje opravdanosti revolucionarnog nasilja u marksističkoj filozofiji nikada nije do kraja rešeno: da li je nasilje inherentno socijalističkoj revoluciji, ili je ono njegova izdaja. Roza Luksemburg je za razliku od Lenjina bila protivnica revolucionarnog nasilja. Sa Lenjinom revolucionarno nasilje u diskursima levice dobija svoj legitimitet. On je bio prvi vođa revolucije koji je postao svestan istorijske šanse da se iskoristi prethodno izvedena revolucija od strane drugih političkih (buržoaskih) snaga u februaru1917. godine, i da takav postupak moralno opravda. Lenjinov stav je bio da ne treba čekati da stvari naknadno sazru, već da treba podržati bilo koji novatorski pokret i pokušati ga usmeriti ka revolucionarnim rešenjima da bi se u određenom trenutku preuzelo političko vođstvo. „Kako da ne uzme vlast u ruke sa šačicom zaverenika“, govorili su cinici i kritičari boljševičke revolucija, kada se ona „kotrljala na ulicama Petrovgrada“. Oni koji bi da omalovaže boljševičku revoluciju, kažu da je boljševicima bilo lako da uzmu tada vlast, jer je ruski narod bio izmučen, osiromašen, a ruska vojska trpela poraze, koju je navodono vlada Kerenskog ipak tokom nekoliko letnjih meseci 1917. stabilizovala. Zar nije to bio krajnje humani akt u istoriji novovekovne Evrope, da se sklopi Brestlitovski mir, i da se kaže tim seljacima koji uludo ginu da se vrate na svoju zemlju, da je obrađuju kao narodnu svojinu, nego da ginu za svoje spahije i novopečene buržuje. Lenjin je optuživan da je Belorusiju i Ukrajinu poklonio Nemcima. Među samim marksisitima Lenjin je optuživan da se služi jakobinskim metodama i da siluje istorijski tok, da je brzoplet i da je to izneveravanje Marksa. Ali sada bi trebalo reći da se revolucija ostvaruje uvek u nekim konkretnim istorijskim uslovima koji imaju svoje specifičnosti i obeležja i da to traži revolucionara-praktičara od kojeg će mnogi salonski revolucionari i idealisti okrenuti glavu. Lenjin je imao osećaj za vlast, opreznost, bio je taktičan i proračunat sa talentom za organizovanje i uspostavljanje neophodne discipline.

Lenjin 1919. između očuvanja revolucije i pobede u ratu sa Poljskom, bira ovo prvo. Naravno da se to u ratničom diskursu ne može smatrati uspehom. Evropa u to vreme, uviđajući opasnost od širenja revolucije stvara kontrarevolucionarnu koaliciju u kojoj se nalazi 16 armija sveta, potpomognutih vojskama belih genarala, lojalnih starom poretku. To su sve velika iskušenja za mladu sovjetsku republiku. Ako se nečim može opravdati Lenjinovo gušenje opozicije, može se opravdati činjenicom da je takva država morala da bude snažna i odlučna, a znamo da vanredno stanje iziskuje smanjenje prava i sloboda. To je složeno pitanje, o kojem će kasnije biti više reči. Lenjin je prvo izmenio neke postavke Marksa u samoj revoluciji. Lukač je smatrao Lenjina misliocem u rangu Marksa.
Lenjin kaže da uvek treba iskoristiti slabost protivnika. Patriote kažu da je on izdajnik koji je iskoristio slabost ruske države i vojske i preuzeo vlast. To je aspekt sa koga se on može posmatrati kao izdajnik.
Kako je moguće na određene istorijske događaje gledati sa više strana, smatram da je važno da se Oktobarska revolucija prevrednuje, da se kritički razmatra, da joj se priđe sa više strana. Sada se o Ruskoj revoluciji, paradoksalno, mnogo više raspravlja i piše na Zapadu, u Evropi i SAD.
Mirna revolucija će se dogoditi u razvijenim, industrijskim zemljama. Takvu je misao od Marksa preuzeo i Lenjin da bi je uoči i tokom revolucije preokrenuo. Stara je priča kako je revolucionarno klatno došlo na istok Evrope. Lenjin je govorio da se može zamisliti i revolucija na Zapadu, ali samo zamisliti.

Lenjin je na neki način uspeo da stvori proletera i da ubedi seljake da su njihovi saveznici proleteri i da imaju istog neprjatelja. Ipak, takva svest ne leži u masama, kako se obično mislilo već u političkoj stranci koja interpretira istoriju i njene zakonitosti. Radnički sindikati na Zapadu u to vreme nisu išli dalje od tredjunionizma koji nije išao dalje od borbe za ekonomska prava. U revoluciji svest o sopstvenom položaju sazreva mnogo brže. Radnik ne može u procesu proizvodnje spontano doći do političke svesti svoje klase, već ona do njega može doći samo spolja od strane političke partije, izvan sfere odnosa gospodara i radnika. Svest se ubrzano menja i to je Lenjin iskoristio u Rusiji. Od 1870. počinje ruska industrijska revolucija. Ta zemlja nije industrijalizovana do kraja i u njoj se desila revolucija. Marks nažalost nije bio živ pa da kaže šta on misli o tome.
Mi smo olako odbacili one političke vrednosti koje su nastale u Oktobarskoj revoluciji i pratile sve druge socijalističke revolucije, manje ili više u XX veku: internacionalizam, solidarnost, jednakost. Mi bi trebalo danas da se više solidarišemo u posledicama i odgovornostima svetskih kriza, da socijalizujemo na svetskom nivou krize: kršenja sporazuma o naoružanju, o prekidima vatre, terorističkih napada, klimatskih promena i nepogoda, bolesti i epidemija, siromaštva i devastacije država i društava, o izbeglicama, nasilnim promenama granica itd.

Zagorka Golubović je u kritici Lenjina dala prednost Rozi Luksemburg. Jedan od najvećih problema revolucije se javlja kao problem istovremenog očuvanja vlasti i ideala. Šta je sve dozvoljeno da bi se sačuvala revolucija? Koliko daleko ona može da ide da bi sačuvala svoje vrednosti? Lenjin je ukinuo frakciju, radničku opoziciju, 1922. godine, kada su vlast u potpunosti preuzeli boljševici. On je, time, kažu, zakucao eksere u kovčeg Sovjetske revolucije. Uvek kada razmišljam o revoluciji i njenom ostvarenju pomišljam na Parisku komunu i neke trenutke u organizaciji vlasti u pojednim gradovima tokom građanskog rata u Španiji, kao i na jugoslovensku ideju samoupravljanja, i problem koji se javlja u trenutku institucionalizuje pluralizama odlučivanja.
Demokratska diktatura se po Lenjinu sastoji u tome da se demokratski sadržaji i odluke političkih organa, sovjeta pre svega (nastalih još u revoluciji 1905) podvrgnu proveri partije koja može nametnuti opštu volju Birokratizacija vlasti, po liberalnim kritičarima staljinizma, dovodi do autoritarizma i diktature. Postavlja se pitanje kako joj stati na put? Liberalizam ima svoje odgovore na to. To su mehanizmi podele vlasti, provere vlasti radom „javnog uma“. Međutim, ispostavlja se da je takav sistem složen i osetljiv i da svako veće narušavanje, odnosno prelaženje u vanredne situacije ili stanje remeti trajnije osnovne strukture društva, odnosno da je proces stabilizacije sistema predug i neizvestan.
Kriza u kojoj se svet danas nalazi, ili tačnije krizama, koje se sve više dodiruju i preklapaju, pa čak i akumuliraju zahteva od nas da još jednom postavimo pitanja vrednosti Oktobarske revolucije.

U Oktobarskoj revoluciji relativno dugo je bilo neizvesno ko će odneti pobedu. Mi istoriju i istorijske događaje tumačimo imajući na umu njihove završne događaje, često bez analize dinamike sila u njima, i analize privremenih rešenja koja su u datom trenutku posmatrana kao trajna. Staljin je posle Lenjinove smrti oduzeo sovjetskim narodima revoluciju. On je izvršio kontrarevoluciju, kako je primetio Trocki.

Lenjin je na Oktobarsku revoluciju gledao kao na generalnu probu svetske revolucije koja će biti prevladana zapadnjačkom revolucijom koja će se zbiti „u tipično marsisitičkim uslovima“ i koja će biti prava socijalistička revolucija. Lenjin i kasnije Staljin za razliku od Trockog napuštaju ovakvo stanovište i prihvataju koncept „socijalizma u jednoj jedinoj zemlji“.

Lenjin je uvideo, i to mu je tokom narednih decenija, uvek uzimano za zlo, da je neophodno postojanje figure profesionalnog revolucionara koji mora da bude i posvećeni intelektualac ali i da potpuno razume klasni položaj proletarijata i njegovu istorijsku ulogu. Do tada na to nije tako gledano. Marks nije imao na umu takav tip revolucionara. On je pisao za časopise i pisao knjige, ostavivši jedno grandiozno delo o kome mi danas razmišljamo i raspravljamo.
Lenjin je u revoluciju uveo ono što ženska duša Roze Luksemburg nije mogla da podnese – taktičku bezobzirnost. Proleterijat treba da ima svoje klasne političare koji ne smeju da budu gori od buržoaskih političara.

Jednom kada osvoji politička vlast, čovek gubi želju da je transformiše i dolazi u iskušenje da se prepusti uživanju u njoj. Čuvanje tekovina revolucije postaje izgovor za čuvanje status quoa. Privilegije vlasti koje su osvojene i stečene u revoluciji postaju prepreka hodu revolucije ka njenim određenim ciljevima. Trocki je tvrdio da postoji samo permanentna revolucija. Uvek se raspravlja na levici da li ona mora i koliko da traje i kada dolazi trenutak konsolidacije. U kom trenutku ona proizvodi takozvani višak, one koji otpadaju iz trenutne piramide moći. Koliko se sme ići ka slobodi a da ona ne ugrozi tekovine revolucije? Da li napredak u slobodi proizvodi iznova neprijatelja, i ako ga proizvede kako se prema njemu ophoditi?

Trojni sistem upravljanja koji je u Sovjetskom Savezu uveden 1917. godine gde o svim pitanjima procesa proizvodnje i raspodele odlučuju zajednički fabrički komiteti, sindikat i uprava preduzeća napušten je 1920. uvođenjem principa jednonačalija. Lenjin tada uviđa da je svaki tip kolektivnog upravljanja štetan. Ubrzo se nakon toga javlja radnička, kao i leva opozicija. Taj problem, istovremenog odumiranja države i potrebe njenog jačanja, ostaće stalna protivrečnost Oktobarske revolucije. Lenjin do kraja života prema ovoj temi ostao ambivalentan. Na nesreću revolucije, takve dileme Staljin nije imao.

Na koji način je propala Boljševička revolucija pod Staljinom i da li je ona bila samo nastavak propasti koja je počela još pod vođstvom Lenjina ili je cena svake konsolidacije revolucije njeno izneveravanje, neka su od pitanja koja su do danas ostala. Kažu da je Staljin došao na vlast zbog toga što je puno putovao po unutrašnjosti Rusije i držao te duge partijske sastanke često korumpirajući lokalne funkcionere i tako već za Lenjinova života počeo da gradi svoj sistem vlasti, dok se u politbirou raspravljalo o doktrinarnim pitanjima revolucije. Često se zaboravlja da su sve do 1922. paralelno opstojali menjševici i eseri u sovjetima i da se Lenjin do tada nije isključivo zalagao za jednopartijski sisitem. Zanimljivo je da su se upravo menjševici, nasuprot boljševicima, zalagali za anticentralističku organizaciju nasuprot centralizmu, i da su tačno predvideli da će velika koncentracija vlasti neizbežno dovesti do bonapartizma i političkog terora. S druge strane eseri su kritikovali boljševičku tezu da „cilj opravdava sredstva“ i zalagali se za etički socijalizam. Ipak, najžešči je bio sukob anarhista i boljševika. Anarhisti su propagirali slobodnu federaciju komuna i širili veru da se radništvo može emancipovati vlastitom spontanom aktivnošću.

Staljin kao da je znao šta će nastupiti i spremno je dočekao borbu za vlast koja je imala nekoliko faza. On je huškao jedne članove politbirao na druge, neke je kasnije likvidirao, na kraju ostao sam. Staljin je transformisao boljševičku Rusiju u ono što gotovo da nije imalo nikakve veze sa boljševičkom revolucijom.
Lenjinove nedoumice oko protivrečnosti koncepta odumiranja države i dnevnopolitičke potrebe jačanja države razrešio je tako što je utvrdio da država odumire jačajući, što je značilo proglašenje totalitarnog režima. Zanimljivo je da se tih godina i na Zapadu u Nemačkoj i Italiji javljaju koncepti totalne države (Đentile, Šmit) kao suprotnost liberalne države pojedinaca.
Odumiranje države je velika tema marksističke filozofije. Da se vlast vrati u komune, u fabrike, da vlast bude zaista narodna. Ona je narodna jedino u počecima revolucije. Jako je teško to stanje narodne vladavine zadržati. Narod ima svoje ćudi a institucije vladavine trebaju da sam narod osiguraju od takvih ćudi, ali ne i da ga zarobe.

Institucionalna degeneracija boljševizma započela je kada je sam Lenjin ukinuo frakcije. To je Staljin jedva dočekao. On je izgradio kult ličnosti sam, svesno. Intelektualci su na kongresu u Harkovu, 1930. na kome su između ostalih bili Aragon i Selin (iz Kraljevine Jugoslavije – Oto Bihalji Merin). Tada mnogi, ni pisci na kongresu u Harkovu, ne vide dokle je Staljin doveo Rusiju i kuda je vodi. Oni nisu videli ukrajinsku glad, kada je nekoliko miliona umrlo od gladi. Veliku krivicu afirmacije Staljina ima evropska levica, naročito francuska koja je do poznih sedamdesetih pa i kasnije čvrsto verovala i vezivala se za Brežnjeva. U mnogim levim partijama i danas postoje ostaci staljinizma i staljinista, kao što je i sam trockizam pretrajao dugo posle smrti Trockog. Danas prisustvujemo reafirmaciji Staljina i staljinizma ne samo kod Putina.

Buharin je 1926 godine, stajući na Staljinovu stranu a protiv Kamenjeva, Trockog, Zinovjeva i Lenjinove žene, Nadežde Krupskaje govorio da postojanja frakcija vodi do legalizacije partija političke demokratije a to znači skretanja sa puta proleterske revolucije, izdaju revolucije. Kasnije će, nakon eliminacije pomenute četvorke i on stradati u staljinističkim čistkama tridesetih godina. U sisitemu kakav je Staljin uspostavio tridesetih godina cena sigurnosti je neprekidno rasla tako da na samom kraju nije nijedna cena bila previsoka. Na slobodu, kao na jednu od najvećih vrednosti revolucije potpuno se zaboravilo. Birokratizacija države odvija se i predstavlja glavni vid totalitarizacije društva. U početku tolerisana „radi efikasnosti rukovođenja“ tridesetih godina postaje legalizovana, prihvaćena kao nužnost upravljanja zajedno sa privilegijama koje iz nje proističu. Kasnih tridesetih izgradnja logora napreduje brže od izgradnje stanova. Krivični zakon pedviđa i kažnjavanje dece ispod četrnaest godina za kontrarevolucionarnu delatnost za koju je bila predviđena i smrtna kazna. Čitav sistem je zapravo bio zasnovan na malograđanskoj, birokratskoj degeneraciji jednog dela upravljačkog kadra i na širokoj penetraciji malograđanskih i karijerističkih elemenata u aparat. Pobedu birokratske države nad proleterskim masama Trocki označava kao „sovjetski termidor“. Mediji su za Staljina bili samo instrument pomoću kojeg se partija svakodnevno obraća radničkoj klasi. U celom sistemu funkcionisao je tzv. stratifikovani sistem informacija, bila je ograničena upotreba statistike, zavedena je stroga cenzura u izdavačkim preduzećima i časopisima, ograničeni su stručni kontakti sa strancima, postojale su liste dozvoljenih tema doktorskih disertacija. Za Staljina su mediji samo„instrument pomoću kojeg se partija svakodnevno obraća radničkoj klasi“. Nešto slično događalo se i u Nemačkoj tih godina, kada je jedan nacistički propagandista tvrdio da Hitler koristi vladu samo zbog toga što ne može sve sam da uradi. I zaista je Staljin 1945. godine pobedio Hitelera i bacio zastavu sa svatikom sa Rajhstaga. Zaista, to je bila pobeda boljeg dela čovečanstva, ne geografski, nego metafizički, jedan totalitarizam pobedio je drugi, bez obzira što je ovaj drugi bio gori i tragičniji od ovog prvog.

Što se tiče našeg odnosa prema Oktobru mene sve više zanima istorijskii odnos socijalizma i Srba, zanimaju me ti ostaci u svesti ruskog narodnjačkog socijalizma u svesti Srba, socijalizma Černiševskog, Hercena, iz koga je i došao najopasniji nacionalizam krajem dvadesetog veka, kada je marksisitički socijalizam diskreditovan. Tom pokretu je pripadao i Nikola Pašić. Narodnjački socijalizam je bio prihvaćen i afirmisan u Srbiji od strane braće Marković. To je bio socijalizam za koji se verovalo da može da izbegnu faze kapitalitičkog načina proizvodnje kroz koje je prošao Zapad. Opasnost da se takav socijalizam veoma brzo pretvori u ratoborni nacionalizam i šovinizam je neposredna. Čini mi se da je takvo stanje uvek predvorje fašizacije društva, društvo fašiziraju razočarani sitni buržuji i razočarani proleteri.