Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Uvek neposlušne, i dalje na Ulicama...

Žene u crnom – 30 godina otpora

9. oktobra 1991. godine prvi put smo izašle na ulice Beograda – tada smo započele nenasilni otpor ratu i politici srpskog režima. Do sada smo organizovale oko 2 500 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama...
Žene u crnom/ŽUC su aktivistička grupa i mreža feminističko-antimilitarističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova i seksualnih izbora.

Pročitajte više...

Beleška sa suđenja za ratne zločine u selima Ljubenić, Ćuška, Pavljan i Zahać

januar i februar 2014.

Završne reči i presuda

Posle završetka dokaznog postupka za ratne zločine u selima:
- Ljubenić (01. april 1999.), gde su ubijeni: Gezim (Deme) Avdullahaj (1984), Fadil (Shaban) Alimehaj (1953), Arif (Iber) Tahiraj (1975), Rexhë (Hasan) Rexhaj (1952), Tafil (Haradin) Huskaj (1981), Ramë (Binak) Ukshinaj (1952), Fehmi (Shaban) Huskaj (1981), Ukë (Hajdar) Bushati (1952), Gani (Din) Soshi (1976), Rrustem (Male) Alimehaj (1950), Xhavit (Jashar) Hamzaj (1975), Hajdar (Uke) Ukshinaj (1948), Ramiz (Sadik) Berisha (1970), Haxhi (Mustafë) Alimehaj (1947), Fazli (Tahir) Ukshinaj (1970), Avdyl (Ali) Bobi (1942), Zeqë (Hysen) Bobi (1969), Neke (Selman) Huskaj (1940), Cun (Avdyl) Morina (1969), Sefer (Sali) Shoshi (1938), Riza (Avdyl) Morina (1968), Muharrem (Rexhë) Bobi (1938), Osman (Haradin) Huskaj (1965) Smajl (Isuf) Bushati (1937), Smajl (Musa) Jahmurtaj (1965), Rrustem (Sadri) Ukaj (1937), Ruzhdi (Qerim) Ukshinaj (1965), Bajram (Rexhe) Bobi (1936), Ramë (Ali) Avdullahaj (1964), Jashar (Misin) Hamzaj (1935), Nazmi (Beqir) Rrustemaj (1962), Selim (Sadik) Hamzaj (1935), Bajram (Salih) Bushati (1962), Ramë (Sadik) Huskaj (1935), Haxhi (Beqir) Huskaj (1961), Bekë (Rexhe) Bobi (1934), Selaim (Dervish) Sylaj (1960), Shaban (Isuf) Alimehaj (1933), Muzli (Hazir) Haradinaj (1959), Adem (Sadik) Haradinaj (1932), Shaban (Lahe) Alimehaj (1958), Adem (Isuf) Bushati (1932), Haradin (Jake) Huskaj (1958), Bajram (Sadik) Alimehaj (1931), Ramiz (Brahim) Hamzaj (1958), Musa (Sadik) Jahmurtaj (1930), Naim (Hime) Huskaj (1957), Metush (Deli) Huskaj (1927), Sali (Beqir) Rrustemaj (1957), Selim (Zenun) Aliçkaj (1920), Hazir (Male) Alimehaj (1957), Kadri (Sadik) Jahmurtaj (1912), Ilir (Sokol) Lokaj (1956), Smajl (Azem) Huskaj (1915),

- Ćuška (14. maj 1999.), gde su ubijeni: Ismet (Zeke) Dinaj (1967), Skender (Dine) Kelmendi (1952), Gani (Beke) Avdylaj (1958), Osmon (Haxhi) Lushi (1952), Deme (Isuf) Kelmendi (1958), Iber (Dine) Kelmendi (1947), Jashar (Azem) Gashi (1952), Halil (Dervish) Gashi (1946), Uke (Lush) Lushi (1942), Emin (Beke) Gashi (1939), Rame (Dervish) Gashi (1942), Erdogan (Skender) Kelmendi (1980), Brahim (Sylë) Kelmendi (1959), Mentor (Shaban) Kelmendi (1973), Sefedin (Haxhi) Lushi (1958), Ahmet (Rrustem) Gashi (1964), Ramiz (Lush) Lushi (1958), Besim (Dinë) Kelmendi (1963), Brahim (Shaban) Gashi (1940), Arian (Qaush) Lushi (1978), Emrush Krasniqi (1950), Zeqir (Halil) Alilaj (1969), Xhafer (Lush) Lushi (1943), Xhafer (Rame) Gashi (1958), Avdullah (Lush) Lushi (1941), Skender (Lush) Lushi (1955) Musa (Shaban) Gashi (1936), Isuf (Shaban) Shala (1951), Skender (Dervish) Gashi (1962), Muhamet (Isa) Shala (1949), Haki (Nurë) Gashi (1961), Qaush (Rrustem) Lushi (1948), Rasim (Hysen) Rama (1957), Brahim (Dervish) Gashi (1942), Selim (Maxhun) Gashija (1955), Ibisha (Kadri) Gashi (1941), Sylë (Azem) Gashi (1950),

- Pavljan (14. maj 1999.), gde su ubijeni: Vesel (Sali) Nikqi (1946), Gejrane (Binak) Nikqi (1942), Hatixhe (Ajdin) Nikqi (1944), Shaban (Tahir) Kelmendi (1946), Haxhi (Rexhe) Dreshaj (1958), Nimon (Azem) Gashi (1946), Zenun (Brahim) Shala (1941), Muce (Isuf) Lulaj (1935),

- Zahać (14. maj 1999.), gde su ubijeni: Gëzim (Beqir) Cukaj (1979), Shpend (Fejzë) Hyseni (1968), Bekim (Ahmet) Delija (1979), Hamëz (Rexhep) Murati (1968), Hysen (Rashit) Gjoka (1978), Sabit (Hajrullah) Hyseni (1968), Shaban (Halil) Smajlaj (1976), Demë (Ahmet) Atashi (1966), Fehmi (Rashit) Gjoka (1976), Muhamet (Hali) Dobra (1963), Rajrush (Avdyl) Hyseni (1975), Naim (Hajrullah) Hyseni (1961), Zymer (Halil) Smajlaj (1973), Ismet (Hajurllah) Hyseni (1958), Agim (Hajrullah) Hyseni (1970), Fazli (Halil) Dobra (1957), Halit (Halil) Dobra (1968), Shaban (Ramush) Rama (1952), Faton (Sadri) Rama (1975), Shaban (Kesem) Neziri (1958), Valdet (Nezir) Rama (1963), Sadri (Imer) Rama (1949).

a protiv optuženih: Popović Srećka, Sokić Abdulaha, Kastratović Slaviše, Bobana Bogićevića, Momić Ranka, Obradović Zorana, Nikolić Milojka, Mišić Siniše i Bulatović Dejana (kao pripadnika 177. vojno teritorijalnog odreda Peć, Vojske Jugoslavije, Toplice Miladinovića (kao komandanta istog odreda), Korićanin Veljka (kao pripadnika Teritorijalne odbrane), i Radoslava Brnovića (kao pripadnika policije), usledilo je iznošenje završnih reči svih strana u postupku.

Svoju završnu reč pročitao je zamenik tužioca za ratne zločine Dragoljub Stanković:

"U vreme oružanog sukoba na Kosovu i Metohiji, kao i u opštini Peć, između vojske i policije Republike Srbije, s jedne strane i legitimne oružane formacije kosovskih Albanaca, Oslobodilačke vojske Kosova, dešavali su se zločini. To je bio unutrašnji oružani sukoba koji je trajao od 1998. godine. Međutim, od marta 1999. godine, u sukob je uključio NATO pakt, koji se stavio na stranu OVK, te je sukob promenio svoj karakter i postao međunarodni oružani sukob. U skladu sa tim ima svih uslova da se pristupi primenama Četvrte Ženevske konvencije, kao i Dodatnih protokola I i II. Na toj teritoriji su delovale i 135 i 136 brigada OVK, pod komandom Ramuša Haradinaja, kao i 125 motorizovana brigada VJ pod komandom generala Dragana Živanovića i 177 vojno teritorijalni odred Peć. Vojska i policija su počeo od početka bombardovanja izvodile organizovane napade na sela, proterivali i raseljavali albansko civilno stanovništvo, vršili pojedinačna i masovna ubistva, te tako činila ratne zločine protiv civilnog stanovništva. U ova četiri sela ubijeno je ukupno 118 ljudi (42 - Ljubenić, 42 - Ćuška, 10 - Pavljan, 24 - Zahać), ranjeno je 15 osoba, spaljeno je 70 kuća."

U nastavku svoje završne reči, tužilac je rekao sledeće:
"Nema razloga da se veruje da su svedoci Rašković, A1, kao i albanski svedoci lagali. Što se tiče odbrane optuženih, ona se svodi na sledeće: većina priznaje svoje prisustvo u selima, ali negiraju učestvovanje u izvršenju zločina. Njihove odbrane treba odbaciti kao neosnovane, jer ne odgovaraju činjeničnom stanju. Ni jedan od optuženih se nikada nije suprodstavio drugom. Operacije u selima nisu imale nikakav vojni cilj, jer OVK tu nije bila prisutna, nego je cilj bio da se stanovništvo kosovskih Albanaca istera sa Kosova. Ubijanje ljudi je izvođeno planski i organizovano, ali nije jasno ko je to naredio i organizovao i to nije predmet ovog postupka. Optuženi su direktno odgovorni za napade i raseljavanja civila. Oni su svesno i voljno izvršavali naređenja i postupali sa umišljajem i hteli su izvršenje ovih krivičnih dela. Neki od njih su bili direktni izvršioci, a neki saizvršioci. Dokazano je da su optuženi bili na mestima gde su se zločini desili, uniformnisani i naoružani. Njihove vojne akcije su imale za cilj da se kosovski Albanci više nikada ne vrate na Kosovo. Žrtve su odabrane na osnovu svog etničkog porekla i verske pripadnosti, i njihovi napadi su imali diskriminatorsku osnovu. To su bili razlozi napada."

Tužilac je od sudskog veća zatražio zakonom predviđenje zatvorske kazne, i rekao: "Okolnosti koje treba uzeti u obzir su sledeće: nedostatak kajanja - oni su samo izvršavali naređenja, što predstavlja psihološku racionalizaciju, ubijanje iz dužnosti; dvoličnost i neiskrenost - oni prebacuju odgovornost na druge i žele da umanje sopstvenu i ne kaju se; odbrana se ne svodi na argumente nego na napade - oni sebe predstavljaju kao patriote i iamju ravnodušan stav prema žrtvama. Optužene ne progone grobovi ubijenih. Oni sebe žele da predstave kao borce, a oni to ne mogu biti, poni su ratni zločinci. Nisu poštovali život, najvišu ljudsku vrednost. To su sve otežavajuće okolnosti i posledice se ne mogu i ne smeju zaboraviti. Olakšavajućih okolnosti nema. Za pravdu nikad nije kasno, ne zbog osvete, nego zbog same pravde."

Završne reči su izneli i punomoćnici oštećenih.
Mustafa Radonjići je rekao sledeće:
"Oštećeni zameraju što se ne sudi u mesnom sudu, ali je potrebno da se Srbija suoči sa zločinima počinjenim u njeno ime. Iskazi svedoka međusobno povezani daju punu sliku o onome što se desilo i oni su u skladu sa iskazima svedoka Raškovića i A1. Cilj ovih ratnih zločina bio je etničko čišćenje kako bi Kosovo ostalo čisto od albanskog stanovništva. Ta je škola naučena još u ratovima u Hrvatskoj i BiH. To nisu bile akcije protiv OVK, nego akcije protiv golorukog stanovništva, koje nije moglo da se brani. To je bilo planirano i naređeno sa vrha vlasti. Državni i vojno policijski vrh je izdao zadatak da se uništi svo reproduktivno sposobno albansko stanovništvo. Presudom Kosovskoj šestorci (26. februara 2009.) utvrđeno je postojanje plana Potkovica, kao i postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, kada je više od 800.000 Albanaca proterano sa Kosova. Plan za raseljavanje kosovskih Albanaca ima duboke korene u on se može naći u delima Garašanina, Cvijića, Andrića, Čubrilovića." Punomoćnik je svoje završne reči završio citirajući sociologa religije Mirka Đorđevića: "Pravljeno je mnoštvo planova kako monarhističkih, komunističkih, socijalističkih pa tako i nacionalističkih kako bi se izvršilo raseljavanje albanskog stanovništva, i svi ti planovi su se svodili na to da Albanaca na Kosovu više ne bude."

Svoju završnu reč izneo je i drugi punomoćnik oštećenih, advokat Nikola Čukanović: "Ovim postupkom nije postignuta pravda za žrtve, ali ni otkrivanje istine, jer mi ovde na optuženičkoj klupi nemamo sve one koji su ove zločine planirali, narediuli i organizovali. Cilj ovih vojnih akcija je bio da se Albanci rasele i proteraju sa Kosova. Ova država duguje pravdu žrtvama. Jako su važni isakzi svedoka Raškovića i A1. Jako je velika šteta što se ovde u sudu ne primenjuje institut komandne odgovornosti. Ovim bi bio napravljen civilizacijski otklon od zločina koji izazivaju stid kod građana zemlje u čije ime su oni bili počinjeni."

Završne reči su izneli i advokati odbrane optuženih.

Borković: "U pomenutim selima desili su se zločini i tamo su ubijeni neki ljudi i negiranje istih bilo bi nemoralno u odnosu na žrtve i preživele. Mislim da mi nismo utvrdili van svake sumnje da su te zločine počinili ovi ljudi ovde koji su optuženi. Sve optužbe se svode na iskazima dva svedoka. Moramo da se setimo i srpskih žrtava. 3.500 Srba je oteto i ubijeno i za to se nikome ne sudi. Mi slušamo tiradu punomoćnika oštećenih, dok danas na Kosovu nema ni jednog Srbina. Ovaj zločin je na žalost planirala, organizovala i počinila država, a onda je skupila ljude sa koca i konopca i optužila ih za ono što je ona počinila."

Radić: "Povredilo me drsko i monstruozno pozivanje na istorijsko proterivanje Albanaca sa Kosova. Krivica je individualna, a mi to ovde nismo uspeli da utvrdimo. Na žalost neki ljudi su ubijeni, ali svedoci tužilaštva nisu bili pouzdani. Čitava optužba se zasniva na lažnom svedočenju svedoka Raškovića i A1."

Šćepanović: "Apsolutno svo civilno stanovništvo se vratilo u sela iz kojih je bilo isterano. Moj klijent objektivno nije mogao da izda naređenje da se civilno stanovništvo raseljava. On ne može da bude krivično gonjen zato što je upućivao civile da se vrate u selo."

Perović: "Moj klijent je optužen samo na osnovu iskaza svedoka Ise Gašija, koji je lažno svedočio. Srpski borac nije taj ko to radi. Veliki borci za ljudska prava nisu se bavili mojim branjenikom i njegovom braćom koji su takođe bili optuženi. Moj branjenik je častan i hrabar borac za slobodu svoje zemlje.

Đorđević: "Tužilac je evropski opredeljen, jer tvrdi da je država Srbija počinila zločin i da treba da nosi žig sramote zbog toga. Moj klijent je bio bolestan i nije mogao da učestvuje u vojnim akcijama po pomenutim selima. Ratne zločine je činio svedok Rašković, ali je postignut dogovor da on za iste optuži druge i tako izvuče samog sebe."

Strugar: "Oružani sukob ne može da bude na vlastitoj teritoriji. U tom trenutku NATO bombarduje jednu suverenu zemlju, osnivača UNa, dok Albanci u OVK vrše terorističke akte napadajući srpske civile. Dužnost vojske u tom trenutku jeste da se bori protiv albanskih ekstremista. Njihov je zadatak da brane teritoriju. Moj klijent je regularno mobilisan da brani zemlju od NATO agresije i albanskih terorista. Borba protiv terorizma je legalna i legitimna."

Petronijević: "Ovde nisu bitne žrtve, njihov broj, nego je važno dokazati udruženi zločinački poduhvat, kao što je to bio slučaj u Hagu. Srbi su nekog etnički čistili, a sami su bili etnički očišćeni u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Sigurno je među nama bilo onih koji su pljačkali i palili. To je istorijska vrteška sukoba na Kosovu. Naoružana teroristička grupa kao što je to bila OVK ne može biti legitimna, tako da vojska i policija nisu okupacione snage u sukobu. Nije bilo raseljavanja i deportacije, ali je bilo bombardovanje koje je bilo nelegalno i nelegitimno. Na kraju osporavam navode iz optužnice o karakterizaciji sukoba kao unutrašnjeg a zatim i kao međunarodnog, jer se radi o izolovanim terorističkim incidentima na jednoj teritoriji, te se ne mogu primenjivati odredme međunarodnog humanitarnog prava iz Ženevskih konvencija."

Bogot: "Nema dokaza da je moj branjenik počinio krivična dela koja mu se ovom optužnicom stavljaju na teret. Ni jedan materijalni dokaz mog branjenika ne povezuje sa zločinima. Svedoci, apostoli istine nemaju kredibilitet te im se tako ne može verovati. "

Krstić: "Četvrta Ženevska konvencija se ne može primeniti na OVK a u odnosu na ovde optužene. Veliko je pitanje da li su žrtve bili civili. Optužnica se ne može zasnivati na izjavi svedoka Zorana Raškovića."

Bradić: "Sukob na Kosmetu (govorim tako jer su tako govorili moji preci) traje od onda kada su Turci doselili narod koji sebe zove Albancima. Optužnica ne može da se zasniva na iskazima svedoka Raškovića i A1. Svedocima Albancima ne treba se verovati, jer se njihovi iskazi međusobno razlikuju."

Palibrk: "Ja sam imao tu nesreću da budem na ratištu, mene su kao jednog od najboljih studenata prava poslali da branim zemlju. Mi ne možemo da sporimo da su se u tim danima u tim selima dešavali zločini. Ovom postupku je cilj da se našoj ranjenoj zemlji utre put u EU. Epski svedok Zoran Rašković ne govori istinu. Tragedija je sve to što se desilo svedokinji G. N., ali ja njoj ne verujem da je ona bila silovana. Silovanja se dešavaju oduvek, ali ja ću to kao branjenik da osporim. Ona je rekla da je bila silovana da bi dobila azil u Belgiji. I da jeste bila silovana, to nije uradio moj branjenik. Zašto bi neko ovo sve prepisao Nikolić Milojku? Zato što se radi o jednom siromašnom čoveku, bez porodice, za njim nema ko dažali, nema nikog ko bi mogao da stane iza njega. On ima nesporni autoritet pravog borca i ratnika. Bio je borac i u Hrvatskoj i u BiH. Njegova najveća greška je što je bio na pogrešnom mestu u pogrešno vreme."

Na kraju su svoje završne reči izneli i optuženi.

Toplica Miladinović: "Ja sam vojnik od 14 godine, tada sam zadužio uniformu i pušku i položio sam zakletvu. Ja sam išao u rat da bih ispunio svoju obavezu. To je svetinja za svakog oficira i ja se time ponosim. Ponekad mi je žao što nisam poginuo."

Srećko Popović: "Ja sam dete roditelja rođeno u Skadru, nekada prestonici Zete, koji je voljom velikih sila pripala Albaniji, 1912. Tamo je tada ostalo 55.000 Srba, a sada ih ima samo oko 2.000. Oni su morali da odu u Metohiju. Istu sudbinu su doživeli 1941. kada su bežali od balista u Crnu Goru. Dva moja strica su robijali u Nemačkoj. Moj deda je nosilac partizanske spomenice. Ne volim osobe koje ne vole moju zemlju i koji ne poštuju moju zastavu i himnu. Nikada nisam ustao da etnički čistim Kosovo od albanskog naroda. Ja sam čovek iz naroda, pokušao sam da budem borac, da pomognem tom napaćenom srpskom narodu. Ne stidim se ničeg što sam dole radio. Boli me sve, a najviše moja Metohija stara 2.000 godina, koja se sada zove Dukađin."

Abdulah Sokić: "Ako ima dokaza da sam ubijao neka mi se da 40 godina. Srpski narod nema čega da se stidi. Nisam kriv za ove ratne zločine."

Slaviša Kastratović: "Od suda tražim oslobađajuću presudu poo svim tačkama optužnice."

Boban Bogićević: "Nisam napravio nikakav zločin."

Veljko Korićanin: "Ja sa ovim nemam nikakve veze. Ovo što se desilo meni i mojoj braći da se nikada nikome ne ponovi."

Ranko Momić: "Bio sam na Dvoru na Uni gde su pobijeni oni invalidi, bio sam u Kravici, gde je ubijeno 50 civila, ali nisam bio u ovim selima, gde su bili zločini. Zoran Rašković je svedočio protiv mene zato što sam ga ja hapsio posle rata u Crnoj Gori. Ni jedan svedok Albanac nije prstom pokazao na mene. Iako je svedok A1 loš čovek on nije rekao ništa da sam ja nešto uradio. Svedoci Rašković i A1 su počinili zločine a optužili su nas da bi zaštitili sebe. Bio je rat i ja sam išao da branim zemlju. Ja sam patriota. Ne mogu da se kajem jer nisam ništa napravio. Ja nemam šta da tražim, ali očekujem da će sud doneti oslobađajuću presudu."

Siniša Mišić: "Niko me od Šiptara ne spominje, nema me ni na jednoj slici. Cela optužnica je neosnovana."

Dejan Bulatović: "Ne mogu da se pomirim sa tim da mi neko stavlja na teret ono što nisam uradio, nisam bio tamo. Imao bih mnogo toga da kažem, ali nimam snage ni za što."

Milojko Nikolić: "Ja sam nekoliko puta ranjavan, fali mi kilo mesa. Nisam učestvovao u svim bitkama, iako sam bio borac. Mi smo kolateralna šteta. Optužnica da nije tužna bila bi smešna. Ja imam pet i po godina rata. Bio sam svuda i u kopnenoj zoni bezbednosti. Nisam nikada pipnuo ni jednog civila. Ja sam čovek patriota, rođen u Šumadiji. Moj stric je poginuo u četnicima, a deda na Kajmakčalanu, braneći zemlju. Meni je žao tih Albanaca, ako se to desilo. Ja sam žrtveni jarac, ali ako će to da bude za dobrobit Srbije, ja pristajem i na streljanje."

Radoslav Brnović: "Stric Agima Čekua govori istinu. Ja nisam isterivao albanske civile, nego sam ih nagovarao da se vrate u svoja sela. Ja nemam od čega da se branim. Metohija nije Dukađin, to je naše srce."

Dana 11. februara sudsko veće je donelo presudu, kojom je devetoricu optuženih proglasilo krivima i osudilo ih na sledeće kazne zatvora: Toplica Miladinović, Milojko Nikolić i Dejan Bulatović (20 godina), Momić Ranko (15 godina), Abdulah Sokić (12 godina), Srećko Popović (10 godina), Siniša Mišić (5 godina), Boban Bogićević (2 godine) i Slaviša Kastratović (2 godine) , dok je dvojicu oslobodilo usled nedostatka dokaza (Veljko Korićanin i Radosav Brnović). Optuženi su proglašeni krivima zato što su kao jedna od strane ne međunarodnog, a zatim i međunarodnog oružanog sukoba, činili ratne zločine protiv civilnog stanovništva i to što su vršili napade na civilno stanovništvo, pojedinačna i masovna ubistva civila, raseljavanje sivila, paljenje kuća, oduzimanje i uništavanje ličnih dokumenata, pljačkanje imovine, kao i spaljivanje posmrtnih ostataka žrtava, od kojih su mnogi pronađeni u masovnim grobnicama u Batajnici. Sudsko veće je utvrdilo da napadi na ova sela nisu bili opravdani, sve žrtve su bili civili kosovski Albanci, optuženi nisu delovali kao paravojna jedinica nego kao regularna vojska.

Miloš za Žene u crnom