Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Uvek neposlušne, i dalje na Ulicama...

Žene u crnom – 30 godina otpora

9. oktobra 1991. godine prvi put smo izašle na ulice Beograda – tada smo započele nenasilni otpor ratu i politici srpskog režima. Do sada smo organizovale oko 2 500 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama...
Žene u crnom/ŽUC su aktivistička grupa i mreža feminističko-antimilitarističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova i seksualnih izbora.

Pročitajte više...

Izveštaj sa suđenja za zločin u Podujevu - decembar 2008. Beograd


Dana 28. marta 1999. u Podujevu (Kosovo) pripadnici jedinice „škorpioni“ (Đukić Željko, Medić Dragan, Borojević Dragan i Šolaja Miodrag) koja je delovala kao rezervni sastav MUP-a Srbije u ulici Rahmana Morine br. 7. u dvorištu kuće Haljima Gashija ubili su i teško ranili 19 civila: Šefkate Bogujevci (rođena 1956. godine), Nora Bogujevci (1984), Fezdrije Lugaliu (1978), Nefise Lugaliu (1945), Salid Bogujevci (1960), Špen Bogujevci (1986), Špetim Bogujevci (1989), Šehida Bogujevci (1932), Isma Durići (1930), Fitneta Durići (1963), Dafina Durići (1930), Arbr Durići (1992), Mimoza Durići (1995) i Aljbion Durići (1997). Teško su ranjeni Saranda (1985), Fatos (1986), Jehona (1998), Lirije (1990) i Genc (1993) Bogujevci.
Za ratni zločin u Podujevu do sada je osuđen 2005. pripadnik „škorpiona“ Saša Cvjetan na dvadeset godina zatvora.
Suđenje pred Specijalnim sudom je počelo 8. septembra 2008. i aktivistkinje Mreže Žena u crnom prate suđenje.

Deca preživela masakr svedoče

Saranda Bogujevci – preživela da bi ispričala istinu
„Izgubila sam majku, dva brata, rođaku Noru koja mi je bila kao sestra. I dalje imam mnogo ožiljaka, ograničene pokrete ruke, ne mogu da savijem ruku u laktu, ne mogu da pomeram prste. Bila sam ranjena tri puta u ruku, dva puta u nogu i jednom u leđa. Teško je. Ja moram da živim sa tim svaki dan.“
„Dana 25. marta 1999. bila sam u kući sa majkom, braćom, bakom, tetkom, kći moje tetke, tetkina snaha, mojih pet rođaka. Bilo je 5h ujutru kada se ispred komšijske kuće zaustavio auto sa policijom. Mi smo se plašili, kada su oni došli i izveli nas iz kuće, rekli nam da dignemo ruke gore. Sa sobom smo nosili stvari, a oni su nam rekli da ih ostavimo. Oni su tražili da ruke držimo u vis, ali je bilo jako hladno pa smo ih zavukli u džepove. Onda su oni naredili da stanemo uza zid i tada su nas pretresali. Sve su nam uzeli. Mom bratu su iz džepova uzeli klikere i bacili ih u blato, a onda mu rekli da ih pokupi. Bilo je mnogo vojske. Jedan vojnik je odvojio moju strinu Šefkate, a nas su poveli kroz dvorište na ulicu. Na ulici je bilo mnogo vojnika u policijskim uniformama. Vikali su i psovali nas, lomili su stakla od prodavnica. Videla sam kako jedan vojnik odvodi strica moje majke Sejlmana Gashija, drugi vojnik je ošamario mog oca. Obojicu su odvukli u jednu prodavnici i čuli smo dva pucnja. Ubili su ih. Strina Šefkate je plakala i molila: „Nemojte, oni su samo deca“. Jedan vojnik je udario po glavi snahu tetke moga oca. Poveli su nas iza kuće. Jedan vojnik je gurnuo a zatim pucao u nju. Deca su počela da plaču i da viču mama, mama. Ona je ležala na zemlji, a on je ponovo pucao u nju. Tada su počeli da pucaju i po nama. Prekrila sam glavu rukama. Prvo su me pogilili u nogu. Neko je krkljao. Pogodili su me u ruku pa u leđa. Onda je bilo zatišje. Genc mi je rekao: „Vidi Špetima.“ Pogledala sam brata koji je ležao preko mojih nogu. Pola glave mu je bilo razneto. Fatos je ležao tu i imao je na leđima nešto što je ličilo na komad tela ili otvorenu ranu. Videla sam Enverovog najstarijeg sina; bio je pogođen u lice, nije se moglo prepoznati gde su mu oči i usta. Baka je bila žuta, otvorenih očiju i modrih usta. Snaha očeve strine je bila potpuno pomodrela. Potom sam čula neke glasove, pa sam se pravila da sam mrtva. Došli su neki drugi ljudi; znam da su me izvlačili iz te gomile tela. Odveli su nas u bolnicu u Prištinu. Tamo sam bila tri meseca. Videla sam Genca i Fatosa, a posle sam videla i Jehonu. Čula sam Lirijin glas, kako plače. Posle smo čuli da je bila u Beogradu na lečenje. Pet nedelja sam bila vezana za krevet. Kada bi mi doneli hranu samo bi je ostavili pored i ja bih morala sama da se snađem. Sestre nisu htele da mi pomognu da idem u toalet pa sam to morala da radim u krevetu.“

Jehona Bogujevci – još jedan glas preživele
„Mi smo bili samo klinci, mi ništa loše nismo uradili. Mislili smo da neće ubijati decu.“

„Plakala sam i govorila: Sve su pobili. Znam da su sve pobili.“
„Dana 28. marta 1999. ujutru bili smo u kući strica moga oca, u susednoj kući bilo je vojske, nešto su vikali na srpskom. Moj otac, stric i Enver Durići su otišli od kuće. Mi smo se bojali jer smo čuli da dolaze, odvode i ubijaju muškarce. Mislili smo da su im muškarci mete, da nama neće ništa. Znali smo da smo u opasnosti. Izašli smo napolje, vojnici su nam rekli da podignemo ruke, pretresali su nas, morali smo da stanemo u vrstu, sve su nam izvadili iz džepova. Morali smo da pređemo u susedno dvorište. Tamo ih je bilo stotinak. Srba policajaca je bilo svuda, vikali su, razbijali izloge prodavnica. Enverovog oca su pitali gde je UČK, ošamarili su ga i bacili mu keče i uveli ga u jednu od prodavnica. Čuli smo pucnje i znali smo da je neko ubijen. Pre toga su izdvojili moju majku Šefkate. Mama je plakala i molila, govorila nešto na srpskom. Moj brat je plakao i vikao: „Mama, mama“. Jedan vojnik je držao nož ispred lica strine moga oca, ošamario je tako jako da joj je glava odletela. Jedan vojnik je gurnuo moju majku i čula sam dva pucnja. Sećam se kako je ležala dole, kada je ubijena. Videla sam kako leži. Više se ničega ne sećam, čula sam glasove vojnika, znala sam da sam ranjena. Onda su došli neki drugi ljudi i uneli su nas u ambulantna kola. U bolnici, Lirije je bila pored mene, govorila je da je boli grlo. Jednog dana su prestali da nam daju hranu. Samo bi nam doneli vodu i hleb da se sami snađemo, a ja nisam mogla da se pomerim. Saranda je vrištala kada su pokušali da joj nešto izvuku iz ruke. Kada nam je trebao toalet nisu nas vodili nego bi samo ostavili da se sami snađemo. Lirije je bila odvedena u Beograd. Moj stric Safet je prvi došao, pa je došao moj otac Seljatin.“

Lirije Bogujevci – glas preživele govori istinu
„Taj događaj je uticao na čitav moj život; moram svakom da objašnjavam odakle mi povrede. Ubijena mi je majka Šefkate, rođaka Nora, moji rođaci Špetim i Špendim.“

„Ja sam pogođena u vrat, u leđa, u ruku, odsečeno mi je pola malog prsta. Ne sećam se pucnjave, ja sam se onesvestila. Sećam se da je bilo puno vojnika. Ono čega se sećam jeste da su majku odvojili od nas. Dve nedelje sam bila u bolnici u Prištini, a onda osam meseci u Beogradu. Tamo sma bila sama. U Engleskoj je lečenje trajalo tri godine.“

Fatos Bogujevci – svedočim, preživeo sam
„Moja majka je plakala i molila: „Nemojte oni su samo deca“. Jedan vojnik je gurnuo i pucao u nju. Ona je pala na zemlju, on je ponovo pucao u nju. Počeli smo da plačemo, vrištali smo. Kada je počela pucnjava, svi smo popadali jedno preko drugog. Ljudi su još disali, bili su živi, a oni su onda ponovo počeli da pucaju. Ja sam zatvorio oči, osećao se čudan miris, svuda je bilo krvi.“
„Dana 28. marta 1999. čuli smo vojsku u susednom dvorištu, pa je moja baka rekla da je bezbednije da odemo u kuću iza naše. Sa sobom smo pokupili stvari. U tom dvorištu je bila porodica Envera Durićija, koji su pobegli iz jednog sela. Vojnici su razbijali prozore na susedovoj kući i izvodili su/isterivali su ljude iz kuća. Svi smo se našli na ulici. Dvojica vojnika su ušla i pretresali našu kuću. Postrojili su nas pored jednog zida i pretresali su nas. Mom malom rođaku su uzeli klikere i bacili ih u blato pa mu zatim rekli da ih pokupi. Bilo je jako hladno i njegove ruke su se tresle. Poveli su nas kroz dvorišta na ulicu. Mog suseda Seljmana Gashija i Hamdi Durićija su vojnici uveli u jednu razbijenu prodavnicu i čuli smo pucnjavu. Potpom su nas vratili u baštu. Tada je počela pucnjava, pucali su po nama, padali smo jedan preko drugog. Onda su došli neki drugi ljudi. Mene su izvukli, a ja sam video kako prebacaju ćebad preko ljudi koji su bili streljani. Stavili su nas u ambulantna kola. Ja sam počeo da osećam bol u nozi. U bolnici su me ostavili na prijemnom odeljenju. Ja sam plakao dosta dugo, niko nije došao da me vidi. Posle sam video Lirije kako sedi i plače, krv joj je tekla iz vrata. Nikog nije bilo pored nje. Ona je vrištala i govorila da joj je strašno hladno. Meni nisu dali nikakvo sredstvo protiv bolova, doktor je na živo vadio metke iz moje noge. Ja sam vrištao, a on me je udario i rekao da sisam palac. Posle sam video Genca koji me pitao, gde je mama. Ja sam ga slagao i rekao mu da majka nije mrtva. Imao sam tri metka u jednoj i dva metka u drugoj nozi. Doktor nam je rekao da ako nas neko pita kako smo povređeni, da smo povređeni od bombardovanja.“

Safet Bogujevci – sin bez majke, otac bez sinova, muž bez žene
„Kada sam ja iskopao moju porodicu; svojim rukama sam iskopao kosti svojih sinova. Njihove kosti sam držao svojim rukama, bili su bez glave.“
„Oni svakako moraju biti kažnjeni, ali bez obzira na sve, oni su ugasili mnogo života. Mi smo svi ljudi i ja ne znam kako su oni mogli da počine takav zločin. I milione da mi daju je bezvredno, jer ljudski se život nikad ne vraća.“

„Noć pre tragedije, mi muškarci smo napustili kuće, jer su nam rekli da ćemo biti bezbedniji ako odemo, a da će oni biti bezbedni ako ostanu. Mislili su da neće dirati žene i decu. Sa mnom je bio moj brat Seljatin. Svuda je bilo puno ljudi, izbacivali su ljude iz kuće. Nas dvadeset do trideset hiljada ljudi je bilo na livadi. Policija je nas je proterivala kroz sela, pucali su po nama. U Prištini sam se sreo sa Enverom Durićijem. Ujutru sam otišao u bolnicu. Plašio sam se jer je bilo kretanja vojske i policije. Sreo sam se sa Sarandom i Jehonom. O događaju znam jer mi je sve ispričala Saranda. Sa decom sam se ponovo sreo kada je KFOR ušao na Kosovo. U ovoj tragediji izgubio sam ženu, dvojicu sinova...“

Seljatin Bogujevci – bez majke, bez supruge, bez ćerke
„Avgusta 1999. u dvorištu Haljima Gashija, gde se desilo ubistvo, mi smo pronašli 97/98 čaura, gomilu ćebadi, šal od majke i od ćerke, sat od supruge Envera Durićija, čizme mog sina. Zid kuće je bio oštećen od metaka, bilo je tragova krvi na zidu i na zemlji. U kući sam našao ličnu kartu moje supruge Šefkate. U telima moje dece našao sam zrna od metaka, izvadio sam zrna iz tela ćerke Sarande, a moj najmlađi sin Genc u svom telu još nosi zrna.“

„Dana 28. marta 1999. bio sam kod kuće sa mnogim članovima moje porodice. Zbog bombardovanja nismo izlazili iz kuće. Tog dana vojska je počela da ulazi po kućama i isteruje ljude. Žena i majka su mi rekle da idem. Kći Nora mi je rekla da bežim, jer se plaše za nas muškarce. Mislili su da žene i decu neće dirati. Svi smo bili na jednoj livadi, bilo je puno ljudi. Bio sam sa bratom Safetom i Enverom durićijem. Otišao sam u selo da tražim porodicu, tražio ih ali niko nije znao da mi kaže ništa. Potom su nas proterivali iz sela u selo. U jednom selu sam se sreo sa jednim čovekom koji mi je dao jedno pisamce na kome je pisalo da se deca nalaze u bolnici u Prištini. Dan posle Safet i Enver su otišli u bolnicu. Prvi put sam svoju decu video u maju. Saznao sam da sam izgubio majku, suprugu i ćerku Noru. Posle ulaska KFOR-a na Kosovo, vršili smo iskopavanje, jula meseca 1999. Saznao sam da je jedan d vojnika u jednoj šupi pretresao moju ženu Šefkate i da joj je uzeo novac. Dok su nas proterivali od Podujeva ka Prištini, pa natrag po selima, sreo sam zamenika komandira policijske stanice Nebojšu Maljevića i pitao ga za porodicu ali mi on ništa nije rekao. Vojska nam nije dala da uđemo u dvorište naših kuća. Sreo sam i komšinicu Snežanu koja je radila sa mojojm ženom, ni ona mi ništa nije rekla. Srboljub Biserčić čovek iz opštine nije ništa uradio da nam pomogne da nešto saznamo o porodici.“

Enver Durići – nema više nikoga ili bez ikoga – sve mu ubili
„Uvek sam čekao moju smrt, to mi nije bilo strašno, a bilo je suprotno“.
„Sestri sam rekao: sunce je zauvek zašlo.“
Šesnaest članova moje porodice je tri nedelje spavalo u traktorskoj prikolici pokrivenoj najlonom.“
„Moj cilj je uvek bio da nešto saznam o mojoj porodici. Lutao sam, prešao sam 20/30km od sela do sela ali uzalud, ništa nisam saznao. Sva sela sam prešao peške, gladan i umoran, nisam saznao jednu jedinu reč: da su umrli.“
„Posle takvih batina, realnog čoveka više nema.“
„Nema cene na kugli zemaljskoj da nadoknadi cenu ljudskog života.“
„Izgubio sam celu porodicu: oca, majku, suprugu, četvoro dece. Na današnji dan, 24. decembra 1998. moje selo su okupirale vojne i policijske snage Republike Srbije. Godinu dana mi nismo bili u našim kućama, bili smo raseljeni. Srpske snage su tenkovima i oklopnim vozilima vršili etničko čišćenje od žitelja Albanaca. Svi članovi moje familije izašli su goli i bosi na sneg. Mi smo bežali u drugo selo. Pešačili smo goli i bosi po snegu. Tu smo bili tri meseca, kada su i tu došle srpske snage. One su imale za cilj da vrše etničko čišćenje svih sela, palili su sva sela. Ja sam familiju traktorom poveo do Podujeva. Tu sam se smestio kod kuće Seljatina Bogujevci. Dana 28. marta srpske snage su počele da ulaze po kućama i da isteruju ljude. Razbijali su prodavnice. Pucali su iz policijske stanice. Deca su počela da plaču. Dao sam suprugi sav novac koji sam imao i rekao joj da time pokuša da spasi decu. Zajedno sa Seljatinom Bogujevci izašao sam iz sela. Tada sam poslednji put video svoju decu. Sve dok nisam iskopao njihove leševe. Od jednog čoveka u jednom od sela kroz koje su nas proterivali saznao sam da su deca u bolnici u Prištini. U bolnici nam je sve ispričala Saranda, da je moja porodica cela ubijena. Onda su nas ponovo proterali. Granata je pogodila kabinu od traktora, jedan čovek je bio raznet granatom, deca su plakala, čitavu noć smo bili u šumi sa decom, po snegu. Kada smo autobus išli do Prištine, ljudi u maskirnim uniformama su zaustavili autobus, uzeli su naše lične karte, i nas sedmoro Albanaca odveli u podrum jedne kuće. Rekli su nam da se skinemo do gaća. Počeo je neviđeni užas: tukli su nas drvenim motkama, samo zato što smo drugog imena. Pao sam u nesvet, a onda su nas ponovo tukli. Uzeli su nam sve iz džepova. Onda su nas izveli napolje, pa su mi nam rekli da gledamo u njihove prste a da ne trepnemo; to je bilo nemoguće. Ruke smo držali iza leđa kao da su bile vezane, plašili smo se. Ponovo su nas odveli u podrum i ponovo su nas tukli. Onda su nas pustili, ja sam pešačio ceo dan da stignem u Podujevo, od komandira sam dobio dozvole za kretanje. Otišao sam na groblje; tu sam naišao na čoveka bez glave, bez ruku, bez nogu, samo telo. Video sam šipku sa natpisom sa imenom moje žene, moje žene, mog oca. Onda sam otišao u Prištinu. Kada je KFOR ušao na Kosovo, otišli smo u moje selo, sve je bilo spaljeno, životinje su bile ubijene. Onda sam otišao na mesto zločina. Tamo sam pronašao čaure, sat supruge, klikere koje sam kupio deci. Iskopali smo leševe. Ja sam svojim rukama sahranio kosti svoje dece.“

Miloš za Žene u crnom