Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Uvek neposlušne, i dalje na Ulicama...

Žene u crnom – 30 godina otpora

9. oktobra 1991. godine prvi put smo izašle na ulice Beograda – tada smo započele nenasilni otpor ratu i politici srpskog režima. Do sada smo organizovale oko 2 500 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama...
Žene u crnom/ŽUC su aktivistička grupa i mreža feminističko-antimilitarističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova i seksualnih izbora.

Pročitajte više...

Neki drugačiji muškarci

Razgovor je održan u prostorijama Žena u crnom 16. mart 2016. godine a učestvovalo je 25 osoba; razgovor je moderirala Staša Zajović

Na početku razgovora moderatorka je podsetila da su ŽUC pokrenule feminističko-pacifističke aktivistkinje, ali i neke žene iz pokreta majki protiv prisilne mobilizacije: „Neke od nas smo bile u Centru za antiratnu akciju, gde smo radile na podršci dezerterima. Mi smo pozivale sve muškarce da dezertiraju i odbiju mobilizaciju. ŽUC-u su se vrlo brzo pridružili dezerteri, gej antimilitaristi i antifašisti, kasnije feministi. Oni su napravili mušku grupu za podršku ŽUC-u. Bilo im je jasno da su ŽUC pokrenule žene, da je ŽUC ženska grupa, bili su svesni da ne mogu da imaju dominantan položaj“. O učešću muškaraca u ŽUC-u razgovarale smo više puta, možda je to prvi put bilo 1993. godine. Ovom prilikom je postavljamo isto pitanje muškarcima koji deluju u ŽUC-u:

Zašto smo zajedno, šta nas povezuje?

Odgovori muškaraca se mogu klasifikovati na sledeći način:

Zajedničke vrednosti, moralni principi, politička uverenja – solidarnost, aktivizam, antifašizam, antimilitarizam...

„Zbog solidarnosti, razumevanja, aktivizma“ (Fahrudin Kladničanin)

„Ideološki okvir - anarhizam i feminizam“ (Igor Filipović)

„Solidarnost, antifašizam, borba za jednakost i ljudska prava. Politička budnost koja mi se čini jako prisutna u ŽUC-u, i borba protiv svih oblika nasilja“ (DraganProtić Prota)

„Zato što delimo iste vrednosti, jer se ovde osećam među svojima“ (Mirko)

„Zbog osećanja odgovornosti, i zbog principa Žena u crnom, pre svega „Ne u moje ime“ (Miloš Urošević)

„Zato što sam antifašista, antimilitarista i feminista“ (Tomislav)

„Borba protiv patrijarhata u svim pojavnim formama. Tu podrazumevam i fašizam i rat“ (Marko Veličković)

„Ja sam bežao od rata od fronta od mobilizacije. ŽUC su mi pomagale. Tu sam našao nešto sa čim se uglavnom slažem. To je pobuna protiv ratnog ludila. Nisam bio tu od početka, ali sam došao i to je za mene bila jedna dobra stvar. Načela na kojima funkcionišu, a pre svega odsustvo subordinacije postoji i ja to volim. ŽUC neguje pobunu protiv nasilja, jer mi živimo okruženi nasiljem, koje ima različite pojavne oblike“ (Bojan Tončić)

Feminizam se ne tiče ‘samo’ ženskog roda, prevazilazi pitanja rodne jednakosti – ŽUC je prostor zajedničkog političkog promišljanja, sticanja znanja o feminističkoj praksi i teoriji...

„Verujem da smo ljudi i onda sve naše razlike predstavljaju razne druge mogućnosti podela i te razlike ne bi trebalo da se uzimaju u obzir. Mi treba da praktikujemo svoju rodnu jednakost, o tome treba da se razgovara i u tome treba da se traže zajedničke tačke. Treba da imamo jedan zajednički život. Kako se to radi, mogu da naučim od vas“ (Lazar Stojanović)

„Okupljamo se oko brojnih pitanja, a nije bitno da li smo žene ili muškarci“ (Srđan Veljović)

„Osnovna opredeljenja ŽUC-a su za mene osnova zašto sam se priključio. Žene trpe dvostruku eksploataciju i o tome treba voditi računa. Važno je čuti živu reč žena. Ja volim da ljudi budu beskompromisni u važnim stvarima, a ŽUC ima antiprojektni pristup“ (Miodrag Kapetanović)

„Ja sam od početka bio sa ŽUC-om. Prvo moje opredeljenje za bavljenjem i ženskim pitanjem seže još iz vremana kad sam bio klinac. U mojoj kući se skupilo neko društvo i oni su pričali o tome kako je moj otac mojoj mami jednom hteo da zabrani da ode na sastanak AFŽ-a i kako mu je ona rekla da ima sankcije koje će da primeni. Sankcije su aludirale na to da neće biti seksa. Ja to ništa nisam razumeo pa sam je pitao šta to znači. Onda mi je ona objasnila o čemu se radi, o tome šta je sve AFŽ značio u njihovim životima. Druga stvar je kada smo mi došli u Sivac, preko puta nas je bio kovač za koga se pričalo da je bio učesnik Oktobarske revolucije. Ja sam ga pitao o čemu se tu radi. On mi je pričao svašta, ali i o ulozi žena. Dolazi 1978. i konferencija „Drugarica žena“. Onda su došle 90-te, ti i Lepa i ste tražile da nešto radimo. Ja nisam samo kucao saopštenja, nego sam radio i mnoge druge stvari“ (Dragomir Olujić Oluja)

„Traumatizacija devedesetih je bila vrlo složena i ona je nerešiva unutar kapitalističkog sistema i onaj deo koji se tiče zloupotrebe toga, a kome se ŽUC nekada jedine suprotstavljaju, dovoljan su razlog da učestvujem i pomognem koliko god mogu. Ta vrsta konfrontacije koju imamo je konstruktivna razmena. Ja sam dosta stvari naučio iz feminističke teorije o društvu u kome živim. Postoji taj zajednički prostor levih emancipatorskih teorija“ (Nebojša Milikić)

Staša je potom navela neke od izjava iz jednog od prethodnih razgovora (1993.) sa muškarcima aktivnih u ŽUC-u:

Bojan (Aleksov) je, kao i Miloš, rekao da on preuzima odgovornost za nasilje koje se vrši u ime njegovog roda nad ženama, ali je on rekao da hoće od žena da uči kako ženska borba za mir nije deo prirodne uloge brige za druge, već da je to politički izbor. Takođe je rekao da hoće da vidi šta to znači učiti i boriti se za mir strpljivo.

Dejan (Nebrigić) je rekao da smo zajedno ovde jer smo ideološki slični, da je pacifizam je blizak svakoj osobi koja je protiv patrijarhata, bilo da je muškarac ili žena.

Stevan iz Vukovara je rekao da je on sa ŽUC-om završio 'feminističku školu'.
Ukratko, većina muškaraca je rekla da smo tu zajedno zato što zajedno učimo jedni od drugih.

Nakon projekcije dokumentarnog filma „Neki drugačiji muškarci“ (13 min.) u produkciji Grupe za video aktivizam ŽUC-a, nastavljen je razgovor.

O iskustvima borbe za emancipaciju žena u SFRJ, kao i o tome da je feminizam daleko širi pojam od rodne jednakosti, da teži transformaciji svih društvenih odnosa opresivne moći nad ženama, muškarcima i to na osnovu pola, starosnog doba, seksualne orijentacije, rase, nacije, klase, govorila je Marijana Stojčić:

„Nakon Drugog svetskog rata, sa oslobođenjem prestao je da važi do tada važeći Građanski zakon, po kome je žena nije nasleđivala, razvod se teško dobijao, deca su ostajala ocu, itd. Zvanično, 1946. godine žene i muškarci izjednačeni u svim oblastima života. Nakon rata žene počinju da glasaju a pre toga nisu nikada glasale. AFŽ (Antifašistički front žena) je imao važnu ulogu. Ono što je na drugom nivou važno jeste priča o ravnopravnosti muškaraca i žena, priča o jednakosti na levici. To je sastavni deo ideologije socijalističke Jugoslavije. Međutim, na nivou svakodnevnog života to je išlo mnogo teže. Sa jedne strane, mi imamo ženu socijalističkog društva, ali na privatnom nivou, dominantna uloga žene je briga o drugome. Na nivou svakodnevnog života to nikada suštinski nije dovedeno u pitanje. Pitanje porodičnog nasilja nikada nije predstavljeno kao društveni problem u SFRJ. Seksizam je bio svakodnevno iskustvo većine žena, premda to nije bilo na deklarativnom nivou, ali je postojalo.
1978. godine prva održana je feministička konferencija na tlu Istočne Evrope „Drug-ca. Na toj konferenciji muškarci su činili trećinu svih učesnika/ca. Zašto su muškarci bili na ženskoj konferenciji? Da li je feminizam pitanje samo žena? To je pitanje sa kojim se stalno susrećemo. Feminizam je pitanje vrednosti, to nije ženska stvar. Pogrešno ga je svoditi na rod. Na taj način se feminizam profilisao kao emancipatorski politički projekat koji bi trebalo da stvori društvo koje nije ograničeno na rod, već teži transformaciji svih društvenih odnosa. Feministički pokret postavlja to pitanje od osamdesetih godina. Ja najviše volim Bel Huks (bell hooks) koja protestvuje protiv toga da se feminizam svodi samo na ravnopravnost. Ono što određuje položaj svake jedinke jeste ne samo rod, nego i rasa i klasa i etnicitet i druge stvari. Ona je u knjizi „Od margine ka centru“, napisala: „Ako žene žele da budu ravnopravne, sa kojim to muškarcima žele da budu ravnopravne?“ Bel Huks tu pocrtava ono što je problem feminizma koji se svodi na pitanje ravnopravnosti sa muškarcima. Tu je važno pitanje kvota koje bi trebale da omoguće ženama da se izjednače sa muškarcima. Međutim, na taj način se ne dovodi u pitanje strukturni problem eksploatacije i sl. Već od konferencije „Drug-ca“ razvija se vrlo bogata feministička scena. Tu nema odvojenost teorije i prakse koja, nažalost, postoji danas. Feministkinje su radile na pitanju nasilja nad ženama. Osamdesete godine (XX veka) su priprema za rat kada se menja ideološka konjuktura. Sa buđenjem nacionalizma, jedna od stvari koja se pojavljivala jeste da se tekovine iz socijalizma dovode u pitanje, naprimer, osporava se pravo na abortus. To je jedan od razloga što je najzačajniji deo feminističkog pokreta se devedesetih ulivao u borbu protiv nacionalizma.

Koja je uloga muškaraca danas u feminističkom pokretu? Da li je prevaziđeno jedno od feminističkih stavova da je to pokret isključivo namenjen ženama?, bilo je naredno pitanje, koje se često postavlja u feminističkim krugovima, budući da nekim ženama teško pada kada vide muškarce u ženskim grupama; razgovor o tome je vodio i ŽUC u okviru ciklusa „Kuda ide feminizam danas?“ (2012.). U ovom delu razgovora 'zaključeno' je sledeće:

Muškarci koji se zalažu za ukidanje patrijarhalnih odnosa moći, a čije su žrtve prevashodno žene, mogu biti saveznici žena u feminističkim grupama...
Muškarci koji sebe smatraju pro feministima, moraju shvatiti potrebu žena za autonomnim prostorom, uključujući i separaratizam kao odgovor neke društvene grupe koja nema moć u odnosu na onu grupu koja ima moć...
Feministički pokret i teorija zavise od promene svesti, kako muškaraca tako i žena; feminizam ne sme da zapadne u biologizam, ne sme da postane dogma, te postoji stalna potreba za preispitivanjem, širenjem prostora za emancipaciju...
Muškarci u feminističkim grupama (na primer u ŽUC-u) podržavaju na razne načine svoje drugarice, shvataju potrebu žena da zadrže autonomni prostor, da o određenim pitanja moraju isključivo same raspravljati, bez prisustva muškaraca...

„Stav da muškarci nisu potrebni, nije feministička. Priča o ženskom pitanju ne može bez priče o 'muškom' pitanju. Mi moramo zajedno. To je jako bitno. U procesu borbe moramo da učimo jedni od druge. Ravnopravnost i jednakost nisu isto“ (Oluja)

„Moj stav je da će se muškarci koji su podržavajući, koji za sebe tvrde da su pro feministi, zalagati za to da žene imaju prostore koji su samo za žene zato što polna klasa muškaraca isključuje žene tokom šest hiljada godina patrijarhata. Isključivanje je postupak koji praktikuju one grupe koje imaju moć nad onim grupama koje nemaju moć. Naspram toga postoji separatizam. Neke ženske grupe se odlučuju na to kao odgovor na isključivanje. Separatizam je uvek odgovor one društvene grupe koja nema moć u odnosu na onu grupu koja ima moć. Ja sam imao tu polemiku sa nekim ljudima kada je bio lezbejski marš prošle godine. Žene koje su organizovale „Lezbejsko proleće“ su odlučile da na tom maršu mogu da učestvuju samo žene. Ja sam imao stav da to treba podržati, da mi podržimo njihov stav bez muškaraca“ (Miloš).

„Feminizam se ne može svesti na biološke razlike, na biologizam, žena mora da bude osvešćena i bude feministkinja, u suprotnom prenosi patrijarhat – starposnu, klasnu i svaku drugu hijerarhiju, tlačenje...“ (Ljilja Radovanović)

„U pokretima protiv rasne diskriminacije postavljalo se pitanje da li belci mogu da budu u pokretima koji se bore za prava obojenih. Preovladao je stav da je to neophodno. Drugi razlog je što ljudi bez obzira odakle dolaze, da li iz iste grupe ili različite, da li su to žene ili muškarci, da li su stručni ili nisu, to nema veze. Zauzimanje stav treba ili ne treba ne proističe iz opravdane teze da je ženama potreban prostor u kome treba da budu same. To je odnos između pojedinaca i grupa. Ono što po mom mišljenju prikriva ideološki štih o kom problemu mi govorimo. Da li mi hoćemo da se emancipujemo tako što ćemo da podelimo ono što muškarci imaju? Kad god se držite tog ograničenog okvira da pokušavate da svoj lični interes nametnute kao opšti osuđeni ste na neuspeh“ (Lazar)

„Mi preispitujemo sva pitanja sa stanovišta roda, ali ima pitanja i rasprava gde muškarci ne mogu da prisustvuju. ŽUC su koordinirale proces Ženskog suda. Miloš je bio stalno u procesu, ali on nije mogao da učestvuje u radu sa svedokinjama. Žena koja je preživela seksualno nasilje, nema tog muškarca koga ona želi da vidi. To je veoma mali broj tema u kojima ne učesvuju muškarci i naši drugovi to shvataju“ (Staša).

Transkript uradio: Miloš Urošević
Priredila: Staša Zajović