Ženska mirovna grupa feminističko - antimilitarističke orijentacije

Uvek neposlušne, i dalje na Ulicama...

Žene u crnom – 30 godina otpora

9. oktobra 1991. godine prvi put smo izašle na ulice Beograda – tada smo započele nenasilni otpor ratu i politici srpskog režima. Do sada smo organizovale oko 2 500 akcija na ulici. I dalje smo na ulicama...
Žene u crnom/ŽUC su aktivistička grupa i mreža feminističko-antimilitarističke orijentacije, koju čine žene, ali i muškarci različite generacijske i etničke pripadnosti, obrazovnog nivoa, socijalnog statusa, životnih stilova i seksualnih izbora.

Pročitajte više...

GENOCIDNI ZLOČINI U ZVORNIKU

RAT PROTIV MIRA I CIVILA, RODA I ČOVEČNOSTI, DOBRA I ŽIVOTA, ISTINE I LEPOTE

Žene u crnom su prisustvovale dvadesetdvogodišnjici zločina na podrčju Zvornika i dženazi i kolektivnom ukopu 12 bošnjačkih civila.

Oko 3000 Zvorničana ubijeno je tokom rata protiv BiH. Agresori i počinioci najstrašnijih zločina nad Bošnjacima u Zvorniku su bili pripadnici JNA, srpskih paravojnih formacija, vojne i civilne policije Srbije i Vojske Republike Srpske. Dakle, tadašnja država Srbija, sa Miloševićevim zločinačkim režimom, po svim nivoima svoje institucionalne i hijerarhijske strukture jeste bila zločinačka država, odgovorna za etničko čišćenje i rat protiv civilnog stanovništva u BiH. Krivično-pravna, politička i moralna odgovornost za genocidne zločine nad Bošnjacima u Zvorniku, kao i u BiH u celini, nisu utvrđene ni danas u Srbiji, što samo ukazuje na vladajuću državnu i društvenu klimu i praksu nekažnjivosti zločina. Institucionalni pravni sistem Republike Srbije ni u ovom slučaju nije zadovoljio pravdu jer je dvojici najodgovornijih za zločine u Zvorniku, Branku Grujiću i Branku Popoviću, izrekao najniže zatvorske kazneod 6 i 15 godina, uvredljive i protivdostojanstvene za žrtve i šokantne i razočaravajuće za porodice žrtava i njihove prijatelje.

Duboka sramota me svakodnevno prožima i preplavljuje zbog tuđe sramote, zločina, počinjenih u moje ime, i sramne odluke o visini kazne za ratne zločine, zločine protiv čovečnosti i genocid u Zvorničkoj regiji, donetoj 22. 11. 2010. god. od Sudskog veća Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu. Nepromenjeni principi rada institucionalnog sistema, iz vremena Slobodana Miloševića, samo potvrđuju totalitarnu diktaturu na delu, tj. državno organizovanu kulturu ćutanja i neodgovornosti, prihvaćenu od društva kao himna koja najglasnije odjekuje svojom nemoralnošću. Inače, zločini počinjeni u Zvornikoj regiji bili su prvi predmet koji je Haški tribunal poverio nacionalnim sudovima, sudovima Republike Srbije i BiH. Specijalni sud za ratne zločine u Beogradu je pokušao čak da smanji broj žrtava. Međutim, zahvaljujući prikupljenim dokazima i svedocima Udruženje porodica ubijenih je uspelo da optužnica obuhvati stradanje 700 civila iz 15 sela. Rat u Zvorniku je počeo početkom 1992. godine masovnim prisilnim raseljavanjem žitelja sedam mesnih zajednica opštine Zvornik. 1. juna 1992. godine Bošnjaci su nasilno razdvojeni od svojih porodica, prevezeni u Tehnički školski centar u Karakaju i ubijani. Nakon tri, četiri dana prebačeni su u Dom kulture u Pilicu i sa tog mesta odvedeni na masovno pogubljenje u Gerinoj klanici u Karakaju. Državno normalizovana i organizovana bezumnost i zverstvo srpskih snaga izazvali su stradanje, patnju i bol i mladosti i starosti, i muškaraca i žena, i kćeri i sinova, i majki i očeva, i baka i deka, neograničeno ikim i ičim stradanje čoveka i čovečnosti sa imenima bošnjačkih civila. Te 1992. god., kao i svih narednih godina do 1999. god., srpski rezervisti, policajci, dobrovoljci, kriminalci i teritorijalci svesno su se razobručili, razuzdali, osilili i osvirepili pod nacionalističko-klerikalističko- fašističkom zastavom JNA. Bila je to vojska zla i njeni eskadroni smrti. Ta činjenica govori tiho a snažno, tužno a neumoljivo, očigledno a mučno, surovo a obavezujuće, nama i budućim generacijama da su vršeni zločini u naše ime i da je suočavanje sa zločinačkom prošlošću države u kojoj živimo neminovnost radi vraćanja dostojanstva žrtvama, isceljenja njihovih porodica, promene i oporavka nas samih i izgradnje od temelja odgovorne države.

Do sada su pronađene tri masovne grobnice i nekoliko pojedinačnih u kojima su bila tela ubijenih Zvorničana. To su grobnice Glumina(274 tela), Berbića mezarja(669 tela) i Kazan bašča(132 tela). Zločinci su bacali tela ubijenih u masovne grobnice i naknadno premeštali i rasipali kosti po različitim masovnim grobnicama, u nadi da će svoje krvave i zločinačke tragove sakriti. Ali, ljudi i zemlja su se otvorili i progovorili o takvim neverovatnim zverima i zverstvima. Samo u jednom delu Zvorničke regije identifikovano je i ukopano 599 osoba do sada, dok se još uvek traga za 585 osoba.

Tu, na tom zajedničkom mestu ukopa ja sam prvi put ovog 01. 06. 2014. godine. Kao aktivistkinja Žena u crnom, uvek sam imala potrebu za istinom o 90-im, objašnjenjem i razumevanjem strahota i užasa počinjenih u naše ime, pravdom za stradale i njihove porodice, individualnom krivičnom odgovornošću počinilaca zločina i kolektivnom moralnom odgovornošću naše društvene zajednice iz koje oni potiču. Susrele smo se sa svojim drugaricama iz Udruženja „Žene Srebrenice“ i zajedno sa njima prisustvovale dženazi i ukopu 12 osoba, 11 muškaraca i 1 žene. Najmlađa osoba je imala 17 godina, a najstarija 72 godine. Na ovakvom mestu um se rastače od nemoći da odgovori na mnoga pitanja, a srce puca od nabujalih najtežih emocija. Ovo mesto je jedna od rana koja će večito krvariti u ljudskim dušama. Ljudski um krikne u srcu u Zvorniku juna svake godine.

Snežana Obrenović, Žena u crnom iz Kraljeva